Kao civilizacija smo oduvijek težili napretku i prosperitetu, usavršavali se i trudili da život učinimo lakšim i boljim.

Pamtite li vremena kada bi za djecu, koja bi dobila jedinicu iz matematike ili se uprljala igrajući fudbal sa drugarima ispred zgrade, najveća kazna bile batine? Nije bilo davno ni kada su roditelji sa balkona zvali djecu kući, jer bi rano ujutro morali ići u školu. A kada bi Marko uzeo loptu Danilu, bez da mu je vrati, Markovi roditelji bi ga dobro išibali, zatim bi se on izvinio Danilu, pa bi sutra opet davali golove asistirajući jedan drugom.

Nisu ta vremena bila baš tako davno pa da se čovjek ne može sjetiti kako je bilo igrati se Žmurke, Ledenog čiče ili samo sjediti ispred zgrade i maštati o tome gdje će ko s roditeljima ići na more kada dođe ljetni raspust. Iako nije prošlo mnogo od tih dana, danas nam je skoro nemoguće da ih zamislimo.

Stariji ljudi, kao i djeca koja su sada već odrasla, trebali bi se sjećati kako je bilo te 2006. godine kada se igralo Svjetsko prvenstvo i bodrila fudbalska reprezentacija za koju smo navijali. Morali bi pamtiti kako je izgledalo kada bismo se okupili, potom otišli u kafić, pjevali pristojne navijačke pjesme, a na poluvremenu smišljali taktiku kako da popravimo igru u nastavku utakmice. To bogatstvo druženja preko noći je nestalo. Ili je samo zamijenjeno novim, zvanim druženje digitalne ere?

Skoro čuh kako dva drugara srednjoškolskog uzrasta govore da je nekada bilo teže, a da nam je sada mnogo lakše jer je sve dostupno. U trenutku sam se zapitao šta li su pod tim mislili? Možda zato što svaki problem rješavaju putem google pretraživača koji im može donijeti valjane informacije? Ili što internet koriste za povezivanje sa ljudima koji žive na drugoj strani planete? Ipak, čini mi se da to prije ili kasnije završava tako da se u društvu bliskih prijatelja, umjesto međusobnog razgovora, surfa po internetu. Ili tako da se do djevojaka, umjesto uživo, dolazi konstantnim muvanjem po društvenim mrežama.

Kao civilizacija smo oduvijek težili napretku i prosperitetu, usavršavali se i trudili da život učinimo lakšim i boljim. Mislilo se, bićemo bogatiji i srećniji. XXI vijek trebao je biti vijek blagostanja gdje nam je sve nadomak ruke. Gledajući tako, dva drugara od gore su u pravu! Međutim, potkrala nam se ozbiljna greška - tehnologija kao da se otrgla kontroli i proizvela, u mnogim slučajevima, kontraefekat. Čak nam i svakodnevni život izmiče iz ruku. Kao primjer navodim možda banalan, ali u stvarnosti, nažalost, čest slučaj - kada majci u kuhinjskom haosu ponestane brašna i od nas zatraži pomoć da odemo do prodavnice, mi je uporno ignorišemo ne želeći se odvojiti od računara s mišlju u glavi Idi sama! Ja imam važnijeg posla!

Batine zbog isprljane odjeće više nam ni izbliza nisu najveća kazna. Mnogo je gore kada nam crkne ruter, ili ne daj bože komšiji, ako od njega krademo internet. Tada nastaje strašan problem – kako, zaboga, sad dovršiti pregledavanje storija bivših djevojaka!

Osim u ovim situacijama iz svakodnevnog života konzumacija interneta nepovoljno utiče i na mnogo kompleksnije stvari, a nakon čega društvo zapada u velike probleme posljedice čega se osjećaju još dugi niz godina. Jedna od takvih stvari je obrazovanje. Ono je ključna kategorija svakog društva i od njega sve počinje. Znamo da se istinsko znanje stiče iscrpnim i detaljnim učenjem zvanične i relevantne literature. A danas je postalo uobičajeno da se znanje usvaja uglavnom čitanjem krajnje sažetog materijala koje se nudi na internetu. Ovdje nije problem forma samog medija, već nastojanje da se svaki sadržaj dostupan na njemu što je moguće više skrati i pojednostavi. Čitajući takve materijale ne može se imati uvid u suštinu same materije, niti se može steći šira slika onog o čemu se uči, tako da učenje iz sličnih materijala slobodno možemo nazvati učenjem napamet.

Veliki problem predstavlja i pojava gdje je na objavljivanje, na primjer nečijih umjetničkih radova, ostavljena mogućnost slobodnog komentarisanja u kojima, umjesto konstrukivne kritike, često nailazimo na krajnje prostote i bolesno uvredljive komentare.

Sve pomenuto dovodi do obezvređivanja svakog ozbiljnog rada onih pojedinaca koji ne žele da pristanu na nova pravila igre nezvanično ustanovljena pojavom nove tehnologije.

Bilo kako bilo, ne možemo ignorisati da smo u dobu kada niti jedan dan ne možemo da zamislimo bez uređaja moderne tehnologije. Naviknuti smo da nam oni obavljaju većinu poslova.Ovo znači konstantnu kupovinu sve modernijih uređaja da bi se bilo u koraku sa savremenom tehnologijom i moglo pristupiti novim supermodernim programima. Tako dospijevamo u situaciju gdje većina nas, pogotovo onih manje iskusnih, konstantno brine o zdravstvenom stanju tehnologije, pritom često zapostavljajući vlastito, gubeći mnoge od bitnih vještina, naročito onih fizičkih.

Sve to iziskuje nemali trošak što dovodi do osjećaja moći i pripadnosti nekoj vrsti elite, a u stvari predstavlja jedan običan privid. Tačnije, odvodi nas u sve veće duhovno siromaštvo kojem se, nažalost, ne nazire kraj.